lördag 22 Sep 2012, 8:44
Fri 10 Aug – 13th Martinska Festa
Svake godine s Martinskom feštom obično završavam svoj odmor na Jadranu. Taman malo prije Velike Gospe, Martinska obično bude završna točka mog ljetovanja prije povratka u Zagreb. Naletim možda još koji vikend negdje na sjeverni Jadran, ali ljetna festivalska sezona se u mom slučaju zatvara tamo na napuštenom kampu kraj Šibenika, a tako je bilo i ove godine. Iako na prvi pogled bez ozbiljnijih aduta kojima bi mogla parirati drugim punk festivalima u regiji, Martinska je meni i mojoj ekipi prirasla srcu zbog niza razloga. Prvo - unatoč redovitoj metalnoj dozi i ponekim alternativnijim lutanjima prije nekoliko godina, Martinska je bila i ostala dobar punk fest na kom sam vidio niz solidnih bendova i nastupa. Drugo - imati 13 godina iza sebe je za jedan punk fest doista respektabilna brojka što ga čini najdugovječnijom punk manifestacijom u Dalmaciji. I nije se taj fest dogodio u Zadru, Splitu ili Dubrovniku, južnohrvatskim urbano-turističkim središtima, nego baš u Šibeniku, donedavnom prknu Dalmacije. Možda je upravo i ta turistički nazahvalna pozicija očuvala Martinsku od neoliberalnih resortskih posezanja ili populističkih gradskih velmoža kao u Splitu, Hvaru i Trogiru i njihovih takujina. Treće - povoljna nacionalna klima. Nema tu polutana, blebetanja o regionalizmu i dvojezičnih tabli kao na istarskom poluotoku, nego se dobro zna tko si i što si. Kad je prije nekoliko godina tamo nastupao beogradski SMF, jedan od lokalaca koga sam smatrao bliskim domaćim anarho-aktivističkim krugovima mi je rekao da mu je drago što tamo sviraju jer su mu dobar bend, iako zna da oni podržavaju Ratka Mladića jer su, jebiga, Srbi i vrlo vjerojatno četnici, ali njega boli kurac jer i on isto tako podržava (ni manje ni više nego) Mirka Norca i Antu Gotovinu, pa se to očito na neki čudni način jednačilo, a možda i međusobno poništavalo. A da ne bi bilo zabune tko su najsrčaniji Hrvati na tom području, šibenski Funcuti su nekoliko puta dokazivali ekipi iz Zadra i Splita na kojem je to frontu Kninski korpus polomio zube, što riječima, a što šakama i kamenjem. Četvrto - sam prostor Martinske nikad nije posjećivala policija niti ostale institucije uređene države, pa je zajednica tamo počivala na principima negdje između anarhije i komune iz Mad Maxa II, s obzirom na manjak sanitarnih čvorova i nepostojanje ikakve ozbiljnije civilizacijske infrastrukture. Time je Martinska postala mjesto dokazivanja, jer, kako je onomad naš Velečasni rekao, "nisi pravi punker ako nisi prošao trash fazu", pa makar ona trajala samo dva dana u martinskoj prašini i kloaki. I posljednje, ali ne i najmanje važno - Martinska fešta je bio odličan poligon za raskalašenost. Iako se o toj temi gotovo nikad nije pričalo ni po forumima ni fanzinima, Martinska je za nas bila sinonim za Sodomu i Gomoru prije nego što je Zrće uopće došlo do naslovnih stranica domaćih tabloida u ljetnom periodu. Nije to bilo dojenje kakvo Gajo razvlači po svojim tiskovinama, nego se tu u onim zlatnim festivalskim vremenima od 2003. pa do 2006. godine dojilo (možda bi "sisalo" bio prikladniji termin) nešto drugo. Družilo se tu sa djevojkama po šatorima i autima, padalo se u trnovitu šikaru i vadila suha trava zapela u gaćama, dolazilo s jednim prijateljicama na fest, odlazilo sa drugima tijekom festa, opet se vraćalo onim prvima, pa se onda uklanjalo i skrivalo od onih drugih. Bilo je tu one fest standova, dramatičnih posljednjih naskakivanja ili pomirdbenih kariranja, naplate starih obećanja i ubijanja dosade tijekom nekih metal nastupa, a u nekim prilikama se čak i oholo odustajalo od seksa ako je bilo prilike za nešto novo, dok je depandansa služila za trojke, gang-bangove i grupnjake na način da se ni Zauder produkcija ne bi posramila tog materijala. Nije sve uvijek išlo glatko, bilo je tu strogih pogleda scenske policije, tehničkih poteškoća i raznoraznih drugih distrakcija, ali je već samo postojanje punk/metal festa u Dalmaciji osiguravalo solidnu posjećenost djevojaka izvan uobičajenih punk krugova sa sjevera zemlje, pa samim tim i mogućnost upoznavanja i druženja sa njima, iako su na tom martinskom tlu čak i sjevernjakinje manje dramile i lakše odbacivale svoje moralne skrupule i donji veš. Jednom prilikom tijekom back door sessiona u depandansi mi je korisnica prigovorila da sve to skupa i nije baš previše romantično, na što sam joj odgovorio da baci pogled kroz prozor i pogleda tu prekrasnu panoramu Šibenika noću, pa neka sama prizna kako je duboko u krivu. Za sva ona prijašnja kratka i suha ljetovanja, Martinska je došla kao stanica za nadoknadu propuštenog. Al odjednom, sakrili se negdje, konji vrani, mladost pijana… Možda ne odjednom, ali statistika nam više nije išla u prilog, vremena su se promijenila, a mi smo postali gospoda u godinama koja se s nostalgijom prisjeća starih dana na Martinskoj, pa sad tijekom dana uz takve priče brstimo girice i igramo golf, a nakon zadnjeg benda idemo na spavanje. No Martinska se unatoč svemu ne preskače. For old time's sake.
Martinska je dobar izbor vikend ljetovanja i zbog činjenice da nije velik trošak. Dužni su mi na sve strane, a nikako da vrate pare, od grada i države, preko poduzetnika u frkama pa do vječnih bitangi jedva sposobnih za samostalni život, a kamoli za vraćanje love, tako da sam se otputio na misiju sa stanovitim propuhom u džepovima, ali bez staha da ću ostati gladan i žedan. Dan prije početka festa, krenuo sam iz metropole sa vjernim sidekickom prvo do Karlobaga, da se malo okrijepimo i pokupimo Srboždera, pa smo put Jadranske magistrale došli i do Rovanjske, naše baze za četvrtak. U tom nelijepom mjestu na samoj granici Primorja i sjeverne Dalmacije, naš čovjek ima kuću koju iznajmljuje turistima, pa nam je ustupio jednu sobu bez naplate, ali je zauzvrat tražio da ode s nama do Martinske. Problem je bio što je on tek u petak dolazio u Rovanjsku, pa je između Srboždera, sidekicka i mene pao mikro-kolegij da večer provedemo na Zrću. Rečeno - učinjeno! Javili smo se našim ljudima na Pagu, koji su ushićeno pozdravili našu odluku, pa se naša mala ekspedicija hrabro uputila u prvu kloaku na našoj kratkoj avanturi. Naš princip odlaska na Zrće je već ustaljen, snabdijevamo se cugom u vlastitom aranžmanu, upadamo dolje po strogo recesijskom planu - bez ikakvih plaćanja upada osim ako nas naši ljudi na Zrću ne uvedu besplatno - a onda se cuga, hasla i mingla do jutra po free floorovima i u društvu partijanerskih ljepotica koje cijene naš piratski pristup. Kao i svake godine, Zrće je krcato vječno suhim bezveznjacima kojima je jedina kvaliteta pun novčanik, pa je naša dovitljivost, punkerski DIY stav i nepatvoreni šarm kap osvježenja u moru tupavosti, blaziranosti i nedojebanosti među heteroseksualnim posjetiteljima paške kloake. Naravno, strogo izbjegavamo klubove gdje visi takozvana hrvatska elita, Ćorluka, Batelićka, miss-ovo-miss-ono i tko je već bio u žiži fotografa, jer se na tim mjestima najviše isisava lova, nego biramo ova narodna mjesta gdje se okuplja mladost ispijena recesijom. Pa kad na makadam flooru iskapimo po litru-dvije koktela za podnošljivih 100 kuna po litri, ostaju nam vrčevi i pehari u koje točimo svoju cugu. Malo diskrecije pod stolom i eto ti nove litre DIY Fuck on the beacha (više alkohola, više mogućnosti da se doživi naziv koktela) ili Moshnjita (radi se od alkohola koji je prešvercan u gaćama, otud ime). Ovaj put smo otišli i korak dalje, naprosto smo se spustili na plažu sa malim prijenosnim fridžem punim cuge. Kad me redar pitao za torbetinu na ramenu, izrekao sam čarobne riječi: "Ja sam iz Indexa.hr, ovo je fotografska oprema" i sve je prošlo bez ikakvih problema. Redari se ionako mogu izbjeći bez većih problema na ulazu u sam kompleks, tu su više da diskretno motre na red, nego da maltretiraju goste. Makadam floor je i ovaj put ispunio sva naša očekivanja. Podnošljiva muzika, naši ljudi sa Zrća u elementu, dobar omjer mlađih punoljetnica koje vole priču i malo drpanja uz litru domaćeg koktela, minoran broj zabadala, kao i niz okrepljujućih napitaka koje smo smiksali pod stolom bili su garant dobre zabave. Mislio sam da ćemo zakljucati oko pol 5, ono pred zoru kad moment malo oslabi, a san krene na oči, ali ovaj put nismo ni u jednom trenu posustajali. Vjerojatno je i četvrtak dobro došao kao partee dan, vikendom se skupi previše tih čunjoglavaca, pa se ženski svijet prepadne i radije odustane od clubbinga. Ovako, svakih dvadesetak minuta su nam se priključivale cure srednjeg imovinskog stanja koje ljetuju na Pagu i vole se zabaviti na Zrću, ali nisu toliko financijski potkovane da svaku večer cugaju na svoj račun, a nisu opet tolike bombe da bi stalno cugale na tuđi, pa pribjegavaju jednoj vrsti robne razmjene. Mi ih počastimo cugom i zabavimo duhovitim čavrljanjem, a one se zauzvrat malo isprse i očešu o nas, pa malo kisi-kisi i onda ćao đaci vidimo se, tek toliko da nemamo baš pederbal za stolom. Za nešto više treba i više truda i vremena, jer tu su uvijek i ružne prijateljice koje grintaju i žele dalje jer se njima nije posrećilo ili se tu ukaže neki član familije kog strašno smeta što sidekick i ti drpate dupe njegove seke u isto vrijeme, svaki s jedne strane, pa tamo pred svima radi scenu, a i nije ti baš svaka prenašminkana polucajkuša toliko napeta da bi s njom gubio vrijeme. Još one vade mobitele, okidaju fotke i direkt ih pucaju na fejs da svi živi vide kako se sjajno zabavljaju, a ti sve želiš odraditi u anonimnosti i pod plaštom pijane kolovoške noći. Na mikro-kolegiju smo ustanovili da je kolektiv ionako uvijek važniji od naših individualnih htijenja, a na kraju krajeva, i mi smo već gotovo oženjeni momci, uz časne iznimke. Zabava je trajala do šest, a da smo se lijepo zabavili, vidjelo nam se po šporkastim nogama i zalivenim majicama. Ni na takvim mjestima ne zaboravljam na punk, na sebi sam premijerno imao tirkiznu majicu Lion Of Judah, u kojoj sam se odlično uklopio u modni izričaj domaće Ibize, što je pomalo ironično, s obzirom da je riječ o sXe bendu. Odbacili smo naše ljude na Pagu doma i nakon mikro-kolegija nabacili još jedno krkanje jutarnjeg bureka za razbuđivanje i bolju vožnju do gotovo sat vremena udaljene Rovanjske. Jednom prilikom sam iscrpljen sletio sa ceste i skoro usmrtio sebe i svoje suputnike vraćajući se tako sa Zrća, pa sam otad puno oprezniji po tom pitanju. Živi i zdravi smo stigli do našeg bunkera, pa smo se nakon diskusije o desantu na Zrće 2013. bacili na jutarnji počinak.
Je li itko ikad istraživao koji miris šire tri lika koji su dočekali jutro na Zrću? Evo, ja ću to jednostavno opisati da uštedim nekog istraživanja. Smrde ko kuga. Probudio sam se u postelji sa sidekickom i Srbožderom, pa me prvo ošinuo miomiris našeg znoja i kloake u kojoj smo ronili, a onda sam vidio i muhe koje su se već počele rojiti po našim stopalima. Sigurno smo bili slastan jutarnji snack. Uspio sam se donekle naspavati tek kad su oba smrdljivca izašli iz postelje, a posebno me nerviralo sidekickovo trljanje o mene. Nisam homofob, samo ne volim da se debeli frajeri očešu o mene kad ležimo skupa u krevetu. Nemam doma bez razloga krevet od dva metra, idealan za threesome, al nakon toga netko mora van iz njega. Nakon mikro-kolegija i kraće rekuperacije, našli smo se i sa neočekivanim kompanjonima za našu punk ekspediciju. Naš je čovjek iz Rovanjske, nakon burnog perioda u svom životu koji je uključivao i patnje kao što su zatvor i brak, pronašao životnu ravnotežu i svojevrsnu duhovnu dimenziju. Kad se obuče u svoj žuto-rozi ljetni kompletić i zapali pljugu mudrosti i introspekcije, uz njegovu prirodno tamniju put, izgleda kao swami s indijskog poluotoka. Uz njega su nam se još priključili i njegov diler i tjelohranitelj, zbilja divna kombinacija za martinsku kloaku. Prije samog dolaska na fest, zastali smo u Vodicama da upotpunimo svoje zalihe i konfisciramo nešto alkohola za narodne potrebe, ali je došlo do kolizije između naših namjera i službenika shopping centra, pa smo ga uspjeli napustiti zadnji tren prije nego što se na parkiralištu pojavila policija. Bez problema smo zametnuli trag, ali smo odlučili odustati od slične posjete šibenskim Plodinama, vijesti o pljački se brzo šire, vjerojatno su ostale ispostave bile na dodatnom oprezu nakon našeg poduhvata.
Prva večer na festu je bila pretežito metalska, al ipak pričamo o županiji od posebne državne skrbi, pa im se ne može ozbiljnije zamjeriti. A kad se pogledaju nastupi domaćih bendova, Martinska ima daleko najšareniju i najraznovrsniju ponudu domaćih snaga od svih ostalih punk festova na kojima neki bendovi imaju vječno mjesto. U jednom sam trenu čak i čuo neki bend koji se učinio neloš u moru onog grozomornog metal sranja, ali mi ni Hellcrawler ni Stencher prema opisu ne odgovaraju tom zvuku. Gledao sam Inner Terrestrials, za slučaj da sam se zajebao na Monteu, ali uzalud, i dalje se radi o tom nekom engleskom reggae/punk ekvivalentu socijalne pomoći. Da ne bi trpio još metala u vidu Cult Of Reborn, otišao sam do našeg swamija, koji je razapeo svoj hammock, pa je sjedio u tome ni na nebu ni na zemlji. Popio sam što se popiti dalo, pa sam se zavukao u auto na spavanje, iako su moji suputnici imali prostrane šatore, bilo mi je dosta muškog trljanja za taj dan. Ovaj put Hipsteraneo nije pokupio znatiželjnike, pa je fest bio solidno posjećen, što danas nije mala stvar, jer ni Monte Paradiso više toliko ne okuplja domaću punk škvadru i podmladak, ali zato nadoknađuje posjećenost s gomilom punxa iz inozemstva. Na Martinskoj je uvijek bilo i solidan broj chaos punxa, ali kako su zadnji trendovi na sceni usmjerili tu punkersku populaciju u "From Zagreb with love" manifestacije i slične desničarske parade, crusterijana se počela sve više opuštati po šibenskom akvatoriju. Pa kad već nije bilo nikog da kontrira, Srbožder je odfrljio Skrewdriver, više radi nekog prirodnog scenskog balansa, crusterske prepelice se skroz razbaškare kad im nema prirodnih neprijatelja na vidiku. Još dođem ja do kampa, tam neki lik s dreadovima pored auta, tjeram ga da mi se makne, veli on, sad ću ja, samo da riješim ovo. I skužim da on uzima robu od swamijevog dilera, reko kaj nam dovlačiš svakakvu žgadiju tu, veli on meni nije greda, tu je bodyguard, nemaš frke, nema straha, a biznis ide. Nakon te transakcije, otišao sam na Jadriju malo se okupati, pa na girice i golf, malo snimao trebice u badićima na plaži, bolje nego susreti s lokalnim hadezeovcima ko prošle godine. Navečer smo odradili mikro-kolegij, navratili do Superkonzuma u Vodicama, tu još nismo operirali, tako da je konfiskacija prošla bez problema, a onda na fest, na punkersku večer. U principu sam čekao Fakobolan, koji postaju sve veća smijurija od benda. Oni već četiri godine sviraju tu svoju povratničku turneju, što je za hrvatske prilike već razina Grateful Deada, a od albuma ni mu ni bu. Paradoksalno je da FOB i dalje figuriraju kao najpopularniji hrvatski punk bend, iako su u nekoj vrsti poluhibernacije, kao opet sviraju, ali se vidi da je to tezgarenje i tek prikladni bijeg od svakodnevnih obaveza. Ako ćemo pravo, FOB je uvijek bio prva liga na isti način kao i Dinamo prvak, jer u državi nije bilo ništa boljeg, a s godinama se još bolje vidi kako su njihovi tekstovi tek niz spretno sklepanih floskula, nije ni čudo da su im vrhovi uvijek bile obrade, uz dvije-tri časne iznimke. Ovaj put su predstavljali i neke nove pjesme, ali je to sve skupa prenaivno, premalo i prekasno. Jedna od novih pjesama im se zove ni više ni manje nego "Remetinec"! Kad smo kod relevantnosti ove teme, Alka Vuica, Magazin i Tonči Huljić su aktualniji od vodećeg hrvatskog punk benda, oni su o zatvorima pjevali još prije par godina. FOB se mora pomiriti s činjenicom da su svoje najbolje već odsvirali, i sve da iznjedre remek-djelo od albuma, uvijek će ostati bend kojem će ekipa na kraju čekati "Sarajevo" i "Ulicu". A kad smo kod toga, "Sarajevo" je najočitiji dokaz izgubljenosti Fakofbolana u prostoru i vremenu. U originalu pjesma beogradskog novovalnog benda Defektno Efektnih s "Artističke Radne Akcije" s početka osamdesetih, sadrži stih koji ide "…zaboravit će se Afganistan i događaji u Iranu", referirajući se na sovjetsku invaziju i islamsku revoluciju ajatolaha Homeinija. Trideset godina kasnije, s ratom u Afganistanu i napetostima oko Irana, original ima puno više smisla od FOB-ove verzije. Pa samo Sarajevo je danas poznatije po filmskom festivalu nego po ratu. Fakobolan u ovoj poziciji pomalo podsjećaju na hrvatske socijaldemokrate; Milanović se i dalje vjerojatno poziva na treći put Tonyja Blaira, iako je taj put u samoj Britaniji još prije 5 godina doživio krah i službeni pokop. Tako se i Fakofbolan referiraju na devedesete, očito nesvjesni da ih je vrijeme pregazilo i da nemaju više ništa bitno za reći. Još je bilo i neko sranje s redarima i publikom, pa su glumili neuspješne medijatore, kao nećemo svirati ako se situacija ne smiri, kao da bi takva situacija imalo pogodila redare. Glede redara, skužio sam da nisu lokalsi, nego unajmljeni plaćenici. Koliko su ozbiljni u svom poslu, teško mi je bilo procijeniti, s obzirom da sam ušao u prostor festa sa metalnim otvaračem za cugu od 20-ak centimetara u džepu. Redar mi je to napipao, pitao me je li riječ o otvaraču – nije stari, samo sam sretan što me pipkaš – i sa smiješkom me pustio unutra, kao da mu je svejedno hoću li to upotrijebiti na čepu flaše ili na nečijoj glavi. Nakon otrcanih Fakofbolana, sljedeći bend me totalno otpuhao. Nonsense izdanja sam dobio i od Šarana i od Krune i bila su mi dobra na prva slušanja, ali sam ih uvijek nekako ostavljao po strani. S tom Požegom nikad nisam došao na zelenu granu. Većinu toga sam ionako smatrao trenutnim projektima nevrijednim ozbiljnije pažnje, a ono što je i izdalo nešto ozbiljnije mi nikad nije sjelo, poput Lošeg Primjera. Osim toga, Nonsense sam uvijek doživljavao kao nekakav metal/grind/noise bend, a ne kao punkčinu. Unatoč mojim lošim prognozama, Nonsense su doista sjajan i autentičan (al se razbacujem s ovim pridjevom) hardcore punk 80's style, sve ono što bi punk šminka iz Zagreba rado htjela biti, a nikako im ne polazi za rukom. Mislim, Kukčeva životna filozofija je sve ono s čim su me roditelji plašili kad bih dobio lošu ocjenu u školi, ali očito da taj jad i čemer služi kao jebeno dobra inspiracija za rokanje punka. Najbolji bend Martinske ove godine.
Poslije gigova smo otišli do swamija koji je motao pljuge 20 metara od policijskih patrola koje su se pojavile na Martinskoj, valjda da skucaju još koju kunu prekovremenih koje su dotad nabijali na Hipsteraneu. Murjaci nisu išli dublje u kamp nego su čamili tamo na glavnom putu, pa je swami svojom providnošću zaključio da smo na sigurnom. Mi smo ionako već bili razbijeni ko kante, pa nam je bilo svejedno, imali smo murjake na oku, oni nas ne. Još se kruzalo do šanka i nazad po još cuge i socijalnih kontakata, kako to obično i bude dolje, sve dok nismo začamili do kraja u kampu. Negdje pred jutro smo se zavukli u naša skloništa odspavati jer nas je drugi dan čekao naporan put doma. Uvijek ista priča nakon festova, osjećamo se kao prebijene mačke i dobro bi nam došao bar još jedan dan rekuperacije. Obavili jutarnju toaletu, proćakulali sa organizatorima i pohvalili njihov trud, putem sam vidio Leu kako cuga u devet ujutro u hladovini borova, to je taj nepobjedivi punk as fuck stav, cugaš cijelu noć i onda nastavljaš ranim jutrom gdje si stao sinoć, total respekt, ipak na mladima svijet ostaje. Nabacili mikro-kolegij i krenuli doma, ali je Srbožder, nakon neuspješnog konsenzusa na kolegiju, privremeno ukinuo direktnu demokraciju i natjerao nas da stanemo kod naših ljudi u Pirovcu na kupanje i ručak. Iako sam ja najviše prigovarao zbog nametnute diktature, na kraju sam skužio da je to ipak bilo za dobro kolektiva. Putem smo kombinirali i dolazak na Lost Theory fest u Deringaj kod Gračaca tjedan dana kasnije, ali nam se situacija tamo nije činila kao zahvalna za naš način partijanja, nema tu toliko punka, samo kloaka. Na kraju krajeva, ipak smo mi last of the famous Martinska playboys.
P.S.: Prije dvije godine su čak i ova dva ljigavca s HDZ-ove crne platne liste imali pjesmu o Remetincu. Nažalost, duhovitiji su nego FOB.