tisdag 28 Jun 2011, 15:29

Tue 21 Jun – T-Mobile INmusic festival 2011

Svaki put ista priča, hoću ili neću do Jaruna na InMusic. Za većinu bendova me ustvari boli kurac, osim one 2007. godine (NY Dolls, Happy Mondays, Stooges, Sonic Youth, ADF…), al se uvijek natjeram da odem pogledati bar jednu večer sa pokojim osobnim favoritom, da malo proširim svoje vidike po pitanju recentne pop kulture, pa ako već ništa drugo ne upali, da se naroljam i zabavim s ekipom. Onda me još bombardiraju s radija i ulica kako je InMusic najveći festival u domovini i sve te PR fore i spinovi, pa na kraju obično popustim. InMusic u regiji ima zajebanu konkurenciju u vidu EXITa i Sigeta i čisto sumnjam da će tako skoro uspjeti nadmašiti ova dva festivalska giganta, zbog niza razloga, prvenstveno zbog love i tradicije, ali meni nije loše da usred Zagreba postoji festivalčić koji dovede pokojeg zanimljivog izvođača. Nekako mi se čini da InMusicu fali nešto više mainstream zvijezda i rockerskih bendova, uvijek su to neki indijanski favoriti i ocvale zvijezde, kao i jasnije profiliranje stage-ova. Jedne godine je zadnji stage bio metal, sljedeće alternative/punk, ove godine nedorečen, što su propusti koji su već trebali biti izbrisani s obzirom na staž festa. Ne bi bilo loše da i vladajuće strukture Zagreba prepoznaju fest kao potencijalni turistički proizvod pa malo potpomognu sam događaj, ali ne znam kako ide raspodjela love nakon završetka festivala, pa vjerojatno ne bi bio red da grad puni privatne džepove organizatora. Uostalom, ne mislim razbijati glavu što bi i kako trebao točno funkcionirati InMusic, sve se svodi na to ima li meni zanimljivih izvođača i jesam li zbog njih spreman platiti kartu ili ne. Tjedan dana prije u Milanu je bio "Rock in Idrho" na kojem su nastupali, između ostalih, i Social Distortion, Foo Fighters i Hives, koji je festival po mom ukusu, ali sam na kraju zbog poslovnih obaveza morao odustati od puta, pa se InMusic učinio kao kakva-takva zamjena. Par mjeseci prije samog festa sam mislio da će možda Banjanin dati kakav hint organizatorima oko evropske turneje Socke, kao što je to napravio godinu dana prije s Rise Against i Flogging Molly, ali me on sam razuvjerio da se Social Distortion u Hrvatskoj još uvijek ne isplati raditi. Jebiga.=/

Prvi dan sam odlučio propustiti zbog očitog nedostatka ičega približno zanimljivog osim eventualno Gentleman-a. Arcade Fire jesu hajpali i Klik i Ruralna Gorila i Jutranji, ali me barokni pop indie Queena ili kako se već objašnjava ta kanadska pederana uopće ne zanima. Imaju te tri stvari koje su mi tek OK, nedovoljno za gužvanje s hipsterima, kužerima i radoznalcima na Jarunu, a headlineri prve večeri, Jamiroquai su mi oduvijek bili jedan od najantipatičnijih bendova uopće. To ljigavo acid-jazz pimplanje je bila zvučna kulisa sve one pop malograđanštine devedesetih, hip, cool i funky kreveljenje za muzičku sirotinju koja ne zna za bolje. S tim muzičkim hamburgerom s tvorničke linije me davio uredski kolega u bivšoj firmi, zajedno s U2-om, Gibonnijem i Corrsima ili tako nekim govnom, nije ni čudo da više ne radim tamo. Navodno su oni pripadnici afričkih plemena bili jako dobri, ali ja sam entocentrični Evropljanin, pa sumnjam da bi me to moglo ugodno iznenaditi.

Glavni razlog mog dolaska na InMusic su bili The Streets i Cypress Hill, a putem sam računao čekirati i Mastodon i Grinderman. Na moju sreću, organizatori su drugi dan posložili sve što me zanimalo, pa sam samo trebao šetati od stagea do stagea. Bilo je tu i domaćih bendova, ali ono što me zanima ionako vidim u boljim uvjetima, a vječne luzere tipa Corto koje su valjda njihove familije i frendovi bjesomučnim glasanjem doveli do festa ionako ne mislim provjeravati. Cijeli taj koncept glasanja publike koga želi vidjeti mi je bezveze, uvijek budu u pitanju neki bezveznjaci, bilo Corto na InMusicu, bilo Abergaz na Dofu. Došao sam taman da vidim zadnje tri pjesme regionalne atrakcije koja se odaziva na ime Dubioza Kolektiv. Gledam Dubiozu na glavnom stageu, gomila ljudi skače i uživa, daj red dopadljive anti-establishment spike, prepoznatljivih domaćih tema, crossovera Manu Chaoa, RATM-a i balkanske harmonike i popularnost ti je zagarantirana u urbanim krugovima, kog briga što se originalnost i integritet Dubioze topi brže nego snijeg u travnju, samo nek je veselo. Taman sam odmaglio do sljedećeg stagea da vidim TV On The Radio, za koje sam već pretpostavljao da će mi biti tlaka. Savršene reference i savršeno dosadan bend, idealan za snobove InMusica, jer kad je riječ o NY eklektičnosti, moj doseg su ipak prije Murphy's Law nego Talking Heads. Lako se kurčiti s tim bendom pred frendovima na festivalu, ali daj ti to slušaj u svoja četiri zida! Pričao mi lik od kojeg sam kupio neke ploče, ubo je TV On The Radio na vinilu čim je čuo hype, ali se vrlo brzo razočarao s bendom, a ni ploču još nije uspio prodati zahtjevnoj domaćoj publici, toliko o tom prejebenom bendu. Otrpio sam tih par pjesama na početku pa produžio vidjeti Mastodon. Dobro su počeli, prvo me tutnjava gitara razveselila, ali su i oni nakon početnog žara lagano utonuli u svoje prog-Floyd-metal pizdarije pa sam požalio što umjesto njih nisu doveli Municipal Waste, al jebiga, ipak je Mastodon bend koji pokriva prilično velik krug pozeraja. Zaključio sam da mi je dosta metala za ovaj InMusic, pa sam otišao na Cypress Hill, prolazeći putem ponovo uz TV On The Radio, pa sam se u tom trenu zapitao jel bi radije gledao ovu intelektualu ili neke pudl-metal stjegonoše iz osamdesetih poput Poison. Gledajući te bruklinške štrebere na stageu, pomislio sam kako bi u ovom slučaju Poison bio bogomdani dar s nebesa. A ja fakat nisam nikad bio pretjerano sklon glam sceni iz L.A.! Nažalost, i Cypress Hill su bili neočekivano razočaranje. Iako u to vrijeme već ozbiljni punker, početkom devedesetih mi je "Black Sunday" bio jedan od omiljenih albuma pa sam se veselio susretu s herojima iz rane mladosti. Premalo muda i previše semplova sveli su bend među siromašni prosjek ovogodišnje ponude, razmazili su me njihovi nabrijani nastupi koje sam gledao na Youtubeu, pa mi je ovo djelovalo kao podgrijano jelo koje se ubrzano hladilo, a dobar dio repertoarskih favorita sam ionako propustio zbog mobydiksona sa zadnjeg stagea.
Sve preostale nade u dobar provod sam položio u Mikea Skinnera i The Streets i fala dragom kurcu, nisam se prevario. The Streets su bend koji imaju taj tipični engleski storytelling poput Kinksa, The Jama, Sham 69 i Madnessa, pa su mi prije bend za nove generacije engleskih skinheadsa i casualsa, nego za gužvanje sa garage i grime njuškama. Ben Sherman majica i Adidas obuća na meni se pokazala kao idealni modni štih uz ovakvu muzičku podlogu, ali oko mene je bilo više cura nego zajebanih geezera nego što sam očekivao. Srećom, ubrzo su mi se u prednjim redovima pridružili Klokan i Krešo pa je gig protjecao u onom divnom muškom druženju kako se to samo događa kad su djevojke i supruge daleko. Geezers need excitement! Nažalost, bagra je već progutala sve gljive pa smo si dali malo truda i smotali pljugu usred one gužve koja se savršeno stopila sa zvukovima benda na stageu. Kako mi se od silne cuge već i pripišalo, ali mi se nije dalo napuštati sjajno mjesto koje sam zauzeo na onom zadebljanju ispod kojeg se sprovode kablovi od stagea do ton-majstora, pa mi je, onakvom razbijenom i pripitom, na um pala strašno pametna ideja - ili sam bar tako tad pomislio - da se naprosto popišam upravo tamo gdje stojim. S poda sam pokupio neku odbačenu pivsku čašu, raskopčao hlače i izvukao pitona u namjeri da se u gužvi neprimjetno olakšam. Ono što sam smetnuo s uma je bila činjenica da je iza mene bilo već popijeno bar dvije litre piva, pa se čaša koju sam držao ubrzano punila i prijetila da mi se prelije po ruci. U trenu sam maknuo već punu čašu i nastavio pišati ne gledajući kuda uopće usmjeravam svoj mlaz. Slučaj je htio da je moj mlaz pogodio neku simpatičnu crvenokosu curu koja je stajala ispred mene, jedino nisam skužio jesam li je tek ovlaš okrznuo ili sam jednostavno zapišao njenu nogu kao što bi to pas napravio sa stupom ulične rasvjete. Cura prvi čas nije ni skužila što se događa, ali joj je sve postalo jasno kad je vidjela kako odlažem čašu i užurbano zakopčavam hlače. "Pa ne mogu vjerovati! Ja ne mogu vjerovati!" - zapanjeno se oglasila, a ja sam se silom trudio maknuti taj priglupi smješak sa svoje face koji je jasno odavao kako kužim što sam joj napravio i kako mi se sve to ustvari čini strašno smiješno iako sam buljio u smjeru benda i pravio se da ne vidim nevinu žrtvu moje štrcaljke. Na to je mala popizdila i uz povik "Jebeni kretenu!", ako sam dobro upamtio, sasula mi sadržaj svoje čaše u facu. Pritom je i nehotice polila dvije djevojke koje su stajale blizu mene, nesvjesne nemilog događaja koji je prethodio tom polijevanju. "Dobro, kaj je tebi, zašto si to napravila?" - dreknula je jedna, na što sam ja brže-bolje odgovorio: "Pustite je, cura je luda!" pa je cijeli događaj ubrzo pao u drugi plan. Zanimljivo je da se cura ipak nije maknula s tog mjesta, što nas je navelo na razmišljanje da možda taj zlatni tuš kojeg je primila i nije tako loše doživjela. Ja sam se ipak malo kasnije udaljio s tog mjesta, iako bi se mogao u tom momentu zakleti kako je cura pomalo čeznutljivo gledala kuda odlazim. Kako se u međuvremenu na stageu pojavio neki pijani gorila koji se na nagovor Mikea Skinnera skinuo do gola i krenuo crowd-surfati, Kreši je pala na pamet ideja da ga gađamo čašom urina koju sam napunio par minuta prije, ali je srećom odustao od te zamisli jer bi tekućina polila dobar dio ljudi koji se nalazio u blizini gologuzog surfera. Nažalost, Krešin nezgodni pokret nogom je doveo do toga da se čaša srušila, a njena sadržina napunila njegovu čarapu i Vansicu. Eto, tko pod drugim jamu kopa… Unatoč svim tim nezgodama, geezeri su se pošteno zabavili na najvećem pogotku ovogodišnjeg InMusic festivala.

Sa Streetsa sam požurio vidjeti Grinderman, jer ću Overflow ionako već vidjeti na nekom od festivala ove godine. Dobro je poznato kako je kult Nicka Cavea najsnažniji kult u Hrvata nakon kulta djevice Marije te su Cavovi fanovi spremni progutati apsolutno sve što im ovaj može servirati, pa makar u pitanju bili i dueti sa Jaquesom Houdekom ili recitacije haiku poezije Luke Bebića. Ovaj put se apostol Nickola krenuo zajebavati sa svojim novim bendom, pa su organizatori procijenili da im većeg headlinera ni ne treba. I još jedan zajeb. Jer koliko god Cave imao fanatika u svojoj pastvi, Grinderman ne opravdava headlinersku poziciju na festivalu. Nadrkani bučni blues, kojeg bi Dragaš vjerojatno usporedio s Gun Clubom i Crampsima, bolje funkcionira u mračnim klubovima nego na velikim pozornicama, pa me Grinderman ostavio manje-više ravnodušnim nakon dvadesetak minuta i uputio me prema obližnjem preskupom kebab štandu. Stari dripci se zajebavaju nasred stagea, a nitko se ne usudi reći da odjebu s tim jer se u apostola Nicka ne sumnja, ali bolje i to nego cmizdrenja s predzadnjih albuma Nicka i njegovog matičnog benda, pa se relativno rudimentarna svirka na kraju pretvorila u "neustrašivo eksperimentiranje" ili kako već glase te otrcane fraze payolaša poput Ante Perkovića.
Ništa posebno, uz iznimku Streetsa, kao konačna ocjena samog festa, s obzirom na lovu koju sam utukao u cijeli događaj. Ostaje mi nada da će druge godine dovesti zanimljivije bendove ili malo presložiti sam koncept festivala da ne bude ovakvih nelogičnih preklapanja, al do tada tko živ, tko mrtav.

Nadao sam se kako će mi "Dani Ivanić Grada" malo popraviti mršavi koncertni dojam tjedna, s obzirom da su zvijezde večeri bili Brkovi. Nažalost, i tu sam se malo prenaglio jer su Brkovi neočekivano odsvirali jedan od lošijih koncerata sezone. Nije to toliko bila njihova krivica koliko splet nezgodnih okolnosti, od očajnih hard rock predgrupa na tragu Opće Opasnosti, pa kraćeg nestanka struje, puknutih žica na basu i gitari… Sve je to usporavalo i rastezalo koncert više nego što je trebalo, pa iako je gig dobro prošao, praznog hoda je bilo previše. U krajnju ruku, ne bih trebao prigovarati jer me Shamso na kraju giga pozdravio kao najvećeg punkera iz Ivanića (što je, brat bratu, i točno, uz Šubaru i Anamariju) na što su odmah počela podjebavanja frendova. Eh, tako to ide, nitko nije prorok u vlastitom selu!